Prva poslanica Korinćanima, 13. poglavlje

1. 1 Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
2. 2 Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
3. 3 I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.
4. 4 Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se;
5. 5 nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
6. 6 ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
7. 7 sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
8. 8 Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će.
9. 9 Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.
10. 10 A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.
11. 11 Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.
12. 12 Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!
13. 13 A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.