Propovjednik, 1. poglavlje

1. 1 Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu.
2. 2 Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!
3. 3 Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?
4. 4 Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.
5. 5 Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.
6. 6 Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
7. 7 Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno počnu svoj tok.
8. 8 Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
9. 9 Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
10. 10 Ima li išta o čemu bi se moglo reći: »Gle, ovo je novo!«? Sve je već davno prije nas postojalo.
11. 11 Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.
12. 12 Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.
13. 13 I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim.
14. 14 Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje!
15. 15 Što je krivo, ne može se ispraviti; čega nema, izbrojiti se ne može.
16. 16 Rekoh onda sam sebi: »Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje.«
17. 17 Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja.
18. 18 Mnogo mudrosti – mnogo jada; što više znanja, to više boli.