Poslanica Filipljanima 2

1 Ima li dakle u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti,
2 ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite;
3 nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe;
4 ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!
5 Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu:
6 On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
7 nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik,
8 ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.
9 Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom,
10 da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
11 I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.
12 Tako, ljubljeni moji, poslušni kako uvijek bijaste, ne samo kao ono za moje nazočnosti nego mnogo više sada, za moje nenazočnosti, sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!
13 Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati.
14 Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja
15 da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu
16 držeći riječ Života meni na ponos za Dan Kristov, što nisam zaludu trčao niti se zaludu trudio.
17 Naprotiv, ako se ja i izlijevam za žrtvu i bogoslužje, za vjeru vašu, radostan sam i radujem se sa svima vama.
18 A tako i vi budite radosni i radujte se sa mnom.
19 Nadam se u Gospodinu Isusu da ću vam uskoro poslati Timoteja da mi odlane kad saznam što je s vama.
20 Nikoga doista nemam tako srodne duše tko bi se kao on svojski za vas pobrinuo
21 jer svi traže svoje, a ne ono što je Isusa Krista.
22 A prokušanost vam je njegova poznata: kao dijete s ocem služio je sa mnom evanđelju.
23 Njega se dakle nadam poslati tek što razvidim što je sa mnom.
24 A uvjeren sam u Gospodinu da ću i sam uskoro doći.
25 Smatrao sam potrebnim poslati k vama Epafrodita, brata, suradnika i suborca moga kojega ste poslali da mi poslužuje u potrebi.
26 Jer je čeznuo za svima vama i bio zabrinut što ste saznali da je obolio.
27 I doista je gotovo na smrt bio obolio, ali Bog mu se smilovao, ne samo njemu nego i meni, da me ne zadesi žalost na žalost.
28 Brže ga dakle poslah da se, pošto ga vidite, opet obradujete, i ja da budem manje žalostan.
29 Primite ga dakle u Gospodinu sa svom radosti i poštujte takve
30 jer se za djelo Kristovo smrti sasvim približio, životnoj se pogibli izložio da nadopuni ono u čemu me vi ne mogoste poslužiti.

Poslanica Filipljanima, 2. poglavlje