Pjesma nad pjesmama 2

1 – Ja sam cvijet šaronski, ljiljan u dolu.
2 – Što je ljiljan među trnjem, to je prijateljica moja među djevojkama.
3 – Što je jabuka među šumskim stablima, to je dragi moj među mladićima; bila sam željna hlada njezina i sjedoh, plodovi njeni slatki su grlu mome.
4 Uveo me u odaje vina i pokrio me zastavom ljubavi.
5 Okrijepite me kolačima, osvježite jabukama, jer sam bolna od ljubavi.
6 Njegova mi je lijeva ruka pod glavom, a desnom me grli.
7 – Kćeri jeruzalemske, zaklinjem vas srnama i košutama poljskim, ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela!
8 Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi, prelijeće brda, preskakuje brežuljke.
9 Dragi je moj kao srna, on je kao jelenče. Evo ga za našim zidom, gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke.
10 Dragi moj podiže glas i govori mi: »Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi,
11 jer evo, zima je već minula, kiša je prošla i nestala.
12 Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju.
13 Smokva je izbacila prve plodove, vinograd, u cvatu, miriše. Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi.
14 Golubice moja, u špiljama kamenim, u skrovištima vrletnim, daj da ti vidim lice i da ti čujem glas, jer glas je tvoj ugodan i lice je tvoje krasno.«
15 Pohvatajte lisice, male lisice što oštećuju vinograde, naše vinograde u cvatu.
16 Dragi moj pripada meni, a ja njemu, on pase među ljiljanima.
17 Prije nego dan izdahne i sjene se spuste, vrati se, dragi moj: budi lagan kao srna, kao lane na gori Beteru.

Pjesma nad pjesmama, 2. poglavlje