eBiblija

Otkrivenje, 16. poglavlje

Poglavlje 16 od 22

  1. 1 I začujem iz hrama jak glas koji viknu sedmorici anđela: »Hajdete, izlijte sedam čaša gnjeva Božjega na zemlju!«
  2. 2 Ode prvi i izli svoju čašu na zemlju. I pojavi se čir, koban i bolan, na ljudima što nose žig Zvijerin i klanjaju se kipu njezinu.
  3. 3 Drugi izli svoju čašu na more. I ono posta krv kao krv mrtvačeva te izginu sve živo u moru.
  4. 4 Treći izli svoju čašu na rijeke i izvore vóda. I postadoše krv.
  5. 5 I začujem anđela vóda gdje govori: »Pravedan si, Ti koji jesi i koji bijaše, Sveti, što si tako dosudio!
  6. 6 Oni su prolili krv svetih i proroka i stoga ih krvlju napajaš! Zavrijedili su!«
  7. 7 I začujem žrtvenik kako govori: »Da, Gospode, Bože, Svevladaru! Istiniti su i pravedni sudovi tvoji!«
  8. 8 Četvrti izli svoju čašu na sunce. I suncu je dano da pali ljude ognjem.
  9. 9 I silna je žega palila ljude te su hulili ime Boga koji ima vlast nad tim zlima, ali se ne obratiše da mu slavu dadu.
  10. 10 Peti izli svoju čašu na prijestolje Zvijeri. I kraljevstvo joj prekriše tmine. Ljudi su grizli jezike od muke
  11. 11 i hulili Boga nebeskoga zbog muka i čireva, ali se ne obratiše od djela svojih.
  12. 12 Šesti izli svoju čašu na Eufrat, rijeku veliku. I presahnu voda te načini prolaz kraljima s istoka sunčeva.
  13. 13 I vidjeh: iz usta Zmajevih i iz usta Zvijerinih i iz usta Lažnoga proroka izlaze tri duha nečista kao žabe.
  14. 14 To su dusi zloduhâ što čine znamenja, a pođoše sabrati kraljeve svega svijeta na rat za Dan veliki Boga Svevladara.
  15. 15 Evo dolazim kao tat! Blažen onaj koji bdije i čuva haljine svoje da ne ide gol te mu se ne vidi sramota!
  16. 16 I skupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon.
  17. 17 I sedmi izli svoju čašu na zrak. Uto iz hrama, s prijestolja, iziđe jak glas i viknu: »Svršeno je!«
  18. 18 I udariše munje i glasovi i gromovi i nasta potres velik, kakva ne bijaše otkako je ljudi – tako bijaše silan potres taj.
  19. 19 I prasnu natroje grad veliki i gradovi narodâ padoše. Spomenu se Bog Babilona velikoga da mu dade piti iz čaše vina gnjevne srdžbe Božje.
  20. 20 I pobjegoše svi otoci, iščezoše gore,
  21. 21 a iz neba se spusti na ljude tuča velika, poput talenta. Ljudi su hulili Boga zbog zla tuče jer zlo njezino bijaše silno veliko.