1Dogodit će se na kraju danâ: Gora doma Jahvina bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova.
2K njoj će se stjecat svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: »Hajde, uziđimo na goru Jahvinu, u dom Boga Jakovljeva! On će nas naučit’ svojim putovima, i hodit ćemo stazama njegovim. Jer će sa Siona zakon izaći, riječ Jahvina iz Jeruzalema.«
3On će upravljati mnogim pučanstvima i bit će sudac moćnim narodima. Svoje će mačeve prekovati u ralice, a svoja koplja u radne srpove. Narod na narod neće mača dizati niti će se više za rat vježbati.
4Svaki će mirno živjeti pod lozom vinovom, pod smokvom svojom, i nitko ga neće plašiti. To rekoše usta Jahve nad vojskama.
5Jer svi narodi idu, svaki u ime boga svojega, a mi, mi idemo u imenu Jahve, Boga našega, uvijek i dovijeka.
6»U onaj dan« – riječ je Jahvina – »sabrat ću hrome, okupiti raspršene i sve kojima sam zlo učinio.
7Od hromih ću Ostatak učiniti, moćan narod od onih što su izgnani.« Tada će Jahve nad njima kraljevati na gori Sionu od sada i dovijeka.
8I ti, kulo stadâ, Ofele Kćeri sionske, opet će se tebi vratiti prijašnja vlast, kraljevstvo Kćeri jeruzalemske.
9Zašto sada kukaš kuknjavom? Nema li kralja u tebi? Zar su savjetnici tvoji propali da te obuzimlju bolovi kao rodilju?
10Savijaj se od boli i kriči, Kćeri sionska, kao žena koja rađa, jer ćeš sada iz grada izići i stanovati na polju. Do Babilona ti ćeš otići, ondje ćeš se osloboditi, ondje će te Jahve otkupiti iz šaka tvojih dušmana.
11A sada se mnogi narodi protivu tebe sabraše. Oni govore: »Neka se obeščasti, neka se naše oči nasite Siona!«
12Ali zamisli Jahvine oni ne znaju i ne razumiju namjere njegove: kao snoplje na gumnu on ih je sabrao.
13Ustani! Ovrši žito, Kćeri sionska, jer ti pravim gvozden rog i mjedena kopita. I satrt ćeš mnoge narode; zavjetovat ćeš Jahvi blago njihovo i bogatstvo njihovo Gospodaru sve zemlje.
14Utvrdi se sada, tvrđavo! Opkoljeni smo i opsjednuti, palicom po licu udaraju suca Izraelova.