1Teško onima koji smišljaju nedjelo i snuju zlo na posteljama svojim! Kad svane dan, oni ga izvrše, jer je sila u njihovoj ruci.
2Zažele li polja, otimaju ih, i kuće, uzimaju ih; čine nasilje čovjeku i kući njegovoj, vlasniku i posjedu njegovu.
3Zato ovako govori Jahve: »Evo tome rodu smišljam zlo iz kojega nećete izvući vratova, niti ćete hoditi ponosito, jer će biti zlo vrijeme.
4U onaj će vam se dan složiti rugalica, zapjevati tužaljka i reći: ‘Propalo je! Posve smo opustošeni, baština je naroda moga otuđena i nitko da mu je vrati, naša polja podijeljena su odmetniku.’
5Zato neće biti nikoga tko bi bacio kocku za dio tvoj u zboru Jahvinu.«
6»Ne balite!« – bale oni – »Tako se ne bali! Sramota na nas neće pasti!
7Zar će biti proklet dom Jakovljev? Zar je Jahve izgubio strpljivost? Zar on tako postupa? Nisu li riječi njegove ugodne Izraelu, narodu njegovu?«
8Vi se sami dižete kao neprijatelji narodu mojemu. Čovjeku nezazornu vi otimate kabanicu, onome koji bez straha putuje ratne strahote dosuđujete.
9Vi izgonite žene moga naroda iz njihovih milih domova; djeci njihovoj zauvijek oduzimate slavu koju sam im dao:
10»Ustanite, idite! Ovo nije počivalište! Zbog nečistoće teško vas uže svezalo.«
11Kad bi mogao biti nadahnut čovjek koji izmišlja ovu opsjenu: »Prorokujem ti vino i piće«, on bi bio prorok narodu ovome.
12Svega ću te sabrati, Jakove, sakupit ću ostatak Izraelov! Smjestit ću ih zajedno kao ovce u toru, kao stado na paši – neće se bojati nikoga.
13Pred njima stupa rušilac: oni će se porušiti i ući, kroz vrata će proći i izaći; pred njima će ići njihov kralj, Jahve će biti na čelu.