Knjiga o Jobu, 4. poglavlje

1. 1 Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:
2. 2 »Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat’ od riječi!
3. 3 Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;
4. 4 riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.
5. 5 A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!
6. 6 Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?
7. 7 Ta sjeti se: nevin – propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?
8. 8 Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.
9. 9 Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.
10. 10 Rika lavlja, urlik leopardov krše se k’o zubi u lavića.
11. 11 Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.
12. 12 Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.
13. 13 Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,
14. 14 strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.
15. 15 Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.
16. 16 Stajao je netko – lica mu ne poznah – ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:
17. 17 ‘Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?
18. 18 Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje –
19. 19 kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:
20. 20 od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda – nitko i ne vidi.
21. 21 Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.’