Knjiga o Jobu, 26. poglavlje

1. 1 Job progovori i reče:
2. 2 »Kako dobro znadeš pomoći nemoćnom i mišicu iznemoglu poduprijeti!
3. 3 Kako dobar savjet daješ neukome; baš si preveliku mudrost pokazao.
4. 4 Kome li si ove uputio riječi i koji duh je iz tebe govorio?«
5. 5 Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim.
6. 6 Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit’ neće.
7. 7 Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov!
8. 8 Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?
9. 9 Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja?
10. 10 Zar će se radovat’ on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati?
11. 11 Ali Božju ruku ja ću vam pokazat’ i neću vam sakrit’ namjere Svesilnog.
12. 12 Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?«
13. 13 »Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg.
14. 14 Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat’ dosta kruha.
15. 15 Smrt će sahranit’ preživjele njegove i udovice ih oplakivat’ neće.
16. 16 Ako i srebra k’o praha nagomila, ako i nakupi haljina k’o blata,
17. 17 nek’ ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro.
18. 18 Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar:
19. 19 bogat je legao, al’ po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema.
20. 20 Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese.
21. 21 Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta.
22. 22 Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke.
23. 23 Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.