Knjiga o Jobu 14 · eBiblija

1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
2 K’o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć’.
3 Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?
4 Tko će čisto izvuć’ iz nečista? Nitko!
5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
6 skini s njega pogled da počinut’ može, poput najamnika da svoj dan uživa.
7 Ta ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.
8 Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,
9 oćutjevši vodu, ono će propupat’ i pustiti grane kao stablo novo.
10 Al’ kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
11 Može sva voda iz mora ispariti i presahnut’ rijeke, isušit’ posvema,
12 al’ čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.
13 O, kad bi me htio skriti u šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dati mi rok kad ćeš me se spomenuti,
14 – jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može? – čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.
16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
17 u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.
18 Vaj! K’o što se jednom uruši planina, k’o što se hridina s mjesta svog odvali,
19 k’o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.
20 Oborio si ga – on ode zasvagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.
21 Djecu mu poštuju – o tom ništa ne zna; ako su prezrena – o tom ne razmišlja.
22 On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života.«

Knjiga o Jobu, 14. poglavlje