Knjiga o Jobu, 12. poglavlje

1. 1 Job progovori i reče:
2. 2 »Uistinu, vi ste cvijet naroda, sa vama će izumrijeti mudrost.
3. 3 Al’ i ja znam k’o i vi misliti, ni u čemu od vas gori nisam: tko za stvari takve ne bi znao?
4. 4 Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh što zazivam Boga da mi odgovori! Na podsmijeh ja sam – pravednik neporočan!
5. 5 Prezirat’ je nesretnika – sretni misle, udariti treba onog što posrće!
6. 6 Dotle su na miru šatori pljačkaša, izazivači Boga žive bezbrižno kao da Boga u šaci svojoj drže!
7. 7 Ali pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti.
8. 8 Gušteri zemlje to će ti protumačit’, ribe u moru ispripovjedit će ti.
9. 9 Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila?!
10. 10 U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela.
11. 11 Zar uhom mi ne sudimo besjedu k’o što kušamo nepcem okus jela?
12. 12 Sjedine mudrost donose čovjeku, a s vijekom dugim umnost mu dolazi.
13. 13 Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost.
14. 14 Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa.
15. 15 Ustavi li vodu, suša nastaje; pusti li je, svu zemlju ispremetne.
16. 16 Jer u njemu je snaga i sva mudrost, njegov je prevareni i varalica.
17. 17 On savjetnike lišava razbora, suce pametne udara bezumljem.
18. 18 On otpasuje pojas kraljevima i užetom im vezuje bokove.
19. 19 On bosonoge tjera svećenike i mogućnike sa vlasti obara.
20. 20 On diže riječ iz usta rječitima i starcima pravo rasuđivanje.
21. 21 On sasiplje prezir po plemićima i junacima bedra raspasuje.
22. 22 On dubinama razotkriva tmine i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi.
23. 23 On diže narod pa ga uništava, umnoži ga a potom iskorijeni.
24. 24 On zaluđuje vladare narodâ te po bespuću lutaju pustinjskom
25. 25 i pipaju u tmini bez svjetlosti glavinjajući poput pijanaca.