Knjiga o Jobu 10 · eBiblija

1 Kad mi je duši život omrznuo, nek’ mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.
2 Reći ću Bogu: Nemoj me osudit’! Kaži mi zašto se na me obaraš.
3 Ta što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?
4 Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?
5 Zar su ti dani k’o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?
6 Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,
7 kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut’ ne mogu?
8 Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!
9 Sjeti se, k’o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovno vratiti.
10 Nisi li mene k’o mlijeko ulio i učinio da se k’o sir zgrušam?
11 Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.
12 S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.
13 Al’ u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:
14 da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.
15 Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići – shrvan sramotom, nesrećom napojen!
16 Ispravim li se, k’o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,
17 optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.
18 Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,
19 bio bih k’o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.
20 Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim
21 prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,
22 u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj.«

Knjiga o Jobu, 10. poglavlje