Knjiga Mudrosti, 17. poglavlje

1. 1 Veliki su i nedokučivi sudovi tvoji, zato lutaju duše nepoučljive.
2. 2 Dok su mislili bezbožnici da imaju u vlasti sveti narod tvoj, postadoše sužnji tmine u okovima duge noći, zatvoreni pod svojim krovovima, prognanici vječne providnosti.
3. 3 Mišljahu da će im se tajni grijesi skriti, pokriveni tamnim velom zaborava, a rasuše se u užasnu strahu, zaplašeni utvarama.
4. 4 Ni skrovište u koje se povukoše nije ih sačuvalo od straha, nego se oko njih razlijegao grozan jek, ukazivahu im se kobne utvare, mračnih lica.
5. 5 I nikakva im sila ognjena nije mogla svjetla pružiti, niti su sjajne plamene zvijezde mogle osvijetliti tu strašnu noć.
6. 6 Jedino im se ukazivaše neka lomača, sama od sebe upaljena, puna užasa; i kad bi ta prikaza iščezla, oni je, izvan sebe od straha, držahu strašnijom nego što bijaše.
7. 7 Nemoćna bijahu njihova umijeća čarobnjačka i njihovo hvastanje razborom bijaše izvrgnuto ruglu.
8. 8 Jer oni koji prije obećavahu kako će istjerati strah i tjeskobu iz bolne duše, sami se razbolješe od straha smiješnoga.
9. 9 Kad ih i nije ništa strahovito plašilo, bješe im na užas gmizanje životinja i šištanje zmija. Ginuli su od straha, ne usuđujući se pogledati ni u zrak kojem se ne može umaknuti.
10. 10 Jer zloća je strašljivaca: vlastitim se svjedočanstvom osuđuje i uvijek zlo uvećava kad je stane savjest tištiti.
11. 11 Jer strah i nije drugo nego izdaja pomagala što ih razum daje:
12. 12 što se manje čovjek u sebi na njih oslanja, to mu teže pada što ne zna uzrok svojoj patnji.
13. 13 I tako oni, one noći zaista nemoćne, izišle iz dubina podzemlja nemoćnog, usnuli istim snom,
14. 14 bijahu progonjeni strašnim sablastima ili su smalaksali obamrle duše, jer ih napade iznenadan i neočekivan strah.
15. 15 I tako svaki, pavši gdje se našao, osta zatočen u tamnici bez prijevornica:
16. 16 i orač i pastir i radnik koji se samotan muči zaskočeni zapadoše u neminovnu nevolju, svi bijahu okovani jednim lancem tame.
17. 17 I šumni vjetar, i milopojni ptičji glas među lisnim granama, i odmjeren huk vode što silovito protječe; i divlja buka pećinâ što se ruše,
18. 18 i nevidljiva trka životinja što skaču, i urlik ljutih divljih zvijeri, i jeka što se odbija od gorskih dolova – sve ih ispunjaše užasom.
19. 19 A sav svijet blistao od sjajne svjetlosti i prepuštao se nesmetano svojim djelima.
20. 20 Jedino se nad njima raskrilila teška noć, slika mraka koji će ih primiti; ali teži od same tame bijahu oni – teret sami sebi.