1U dane judejskoga kralja Ahaza, sina Jotamova, sina Uzijina, aramski kralj Rason i izraelski kralj Pekah, sin Remalijin, zavojštiše na Jeruzalem, ali ga ne mogoše zauzeti.
2Tada dojaviše domu Davidovu: »Aramci se utaborili u Efrajimu.« Na tu vijest uzdrhta srce kraljevo i srce svega naroda, kao što u šumi drveće ustrepti od vjetra.
3I Jahve reče Izaiji: »Iziđi pred Ahaza, ti i sin tvoj Šear Jašub, do nakraj vodovoda gornjeg ribnjaka na putu u Valjarevo polje.
4Reci mu: ‘Pazi, smiri se, ne boj se, i nek’ ti ne premire srce od ovih dvaju ugaraka zadimljenih, od raspaljenog bijesa Rasona aramskog i sina Remalijina,
5jer Aram, Efrajim i sin Remalijin smisliše tvoju propast.’
6Pođimo, rekoše, na Judeju, uplašimo je i osvojimo da u njoj zakraljimo sina Tabelova.
7Ovako govori Jahve Gospod: ‘To se neće zbiti: toga biti neće!
8<8a>Damask je glava Aramcima, a Damasku je glava Rason;
9<9a>Samarija je glava Efrajimcima, a Samariji glava je Remalija. <8b>Još šezdeset i pet godina, i Efrajim, razoren, neće više biti narod. <9b>Ako se na me ne oslonite, održat’ se nećete!’«