Izaija, 57. poglavlje

1. 1 Pravednik gine, i nitko ne mari. Uklanjaju ljude pobožne, i nitko ne shvaća. Da, zbog zla uklonjen je pravednik
2. 2 da bi ušao u mir. Tko god je pravim putem hodio, počiva na svom ležaju.
3. 3 Pristupite sad, sinovi vračarini, leglo preljubničko i bludničko!
4. 4 S kim se podrugujete, na koga razvaljujete usta i komu jezik plazite? Niste li vi porod grešan i leglo lažljivo?
5. 5 Vi koji se raspaljujete među hrašćem, pod svakim zelenim drvetom, žrtvujući djecu u dolinama i u rasjeklinama stijena!
6. 6 Dio je tvoj među oblúcima potočnim, oni, oni su baština tvoja. Njima izlijevaš ljevanicu, njima prinosiš darove! Zar da se time ja utješim?
7. 7 Na gori visokoj, uzdignutoj, svoj si ležaj postavila i popela se onamo da prinosiš žrtvu klanicu.
8. 8 Za vrata i dovratke metnula si spomen svoj; daleko od mene svoj ležaj raskrivaš, penješ se na nj i širiš ga. Pogađala si se s onima s kojima si voljela lijegati, sve si više bludničila s njima gledajuć’ im mušku snagu.
9. 9 S uljem za Molekom trčiš, s pomastima mnogim, nadaleko posla glasnike svoje, strovali ih u podzemlje.
10. 10 Iscrpljena si od tolikih lutanja, al’ nisi rekla: »Beznadno je!« Snagu si svoju nanovo našla te nisi sustala.
11. 11 Koga si se uplašila i pobojala da si se iznevjerila, da se više nisi mene spominjala, niti si me k srcu uzimala? Šutio sam, zatvarao oči, zato me se nisi bojala.
12. 12 Ali ću objavit’ o tvojoj pravdi i djela ti tvoja neće koristiti.
13. 13 Kad uzmeš vikati, nek’ te izbave kipovi koje si skupila, sve će ih vjetar raznijeti, vihor će ih otpuhnuti. A tko se u me uzda, baštinit će zemlju i zaposjest će svetu goru moju.
14. 14 Govorit će se: Naspite, naspite, poravnajte put! Uklonite zapreke s puta mog naroda!
15. 15 Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: »U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.
16. 16 Jer neću se prepirati dovijeka ni vječno se ljutiti: preda mnom bi podlegao duh i duše što sam ih stvorio.
17. 17 Zbog grijeha lakomosti njegove razgnjevih se, udarih ga i sakrih se rasrđen. Ali on okrenu za srcem svojim
18. 18 i vidjeh putove njegove. Izliječit ću ga, voditi i utješit’ one što s njime tuguju –
19. 19 stavit ću hvalu na usne njihove. Mir, mir onom tko je daleko i tko je blizu«, govori Jahve, »ja ću te izliječiti.«
20. 20 Al’ opaki su poput mora uzburkanog koje se ne može smiriti, valovi mu mulj i blato izmeću.
21. 21 »Nema mira grešnicima!«, govori Bog moj.