Ezekiel, 1. poglavlje

1. 1 Godine tridesete, četvrtoga mjeseca, petoga dana, kad bijah među izgnanicima na rijeci Kebaru, otvoriše se nebesa i ja ugledah božanska viđenja.
2. 2 Petoga dana istoga mjeseca – godine pete otkako odvedoše u izgnanstvo kralja Jojakima –
3. 3 riječ Jahvina dođe Ezekielu, sinu Buzijevu, svećeniku u zemlji kaldejskoj, na rijeci Kebaru. Spusti se na me ruka Jahvina.
4. 4 Pogledah, kad ono sa sjevera udario silan vihor, velik oblak, bukteći oganj obavijen sjajem; usred njega, usred ognja, nešto nalik na sjajnu kovinu.
5. 5 Usred toga nešto kao četiri bića, obličjem slična čovjeku;
6. 6 svako od njih s četiri obraza, u svakoga četiri krila.
7. 7 Noge im ravne, a stopala kao u teleta; sijevahu poput glatke mjedi.
8. 8 Ispod krila imahu na sve četiri strane ruke čovječje. I svako od njih četvero imaše svoj obraz i svoja krila.
9. 9 Krila im se spajahu jedno s drugim. Idući, ne okretahu se: svako se naprijed kretaše.
10. 10 I u sva četiri bijaše lice čovječje; u sva četiri zdesna lice lavlje; u sva četiri slijeva lice volujsko; i lice orlovsko u sva četiri.
11. 11 Krila im bijahu gore raskriljena. Svako imaše dva krila što se spajahu i dva krila kojim tijelo pokrivahu.
12. 12 I svako iđaše samo naprijed. A iđahu onamo kamo ih je duh gonio. I ne okretahu se idući.
13. 13 A posred tih bića vidjelo se kao neko užareno ugljevlje, kao goruće zublje koje se među njima kretahu; iz ognja sijevaše i munje bljeskahu.
14. 14 Bića trčahu i opet se vraćahu poput munje.
15. 15 Dok ja promatrah, gle: na zemlji uza svako od četiri bića po jedan točak.
16. 16 Točkovi bijahu slični krizolitu, sva četiri istoga oblika; oblikom i napravom bijahu kao da je jedan točak u drugome.
17. 17 U kretanju mogli su ići u sva četiri smjera a nisu se morali okretati.
18. 18 Naplatnice im bijahu visoke, a kad bolje promotrih, gle, na sve strane pune očiju.
19. 19 Kad bi bića krenula, krenuli bi s njima i točkovi; kad bi se bića s tla podigla, i točkovi se podizahu.
20. 20 Kuda ih je duh gonio, onuda se kretahu, a zajedno se s njima i točkovi podizali, jer duh bića bijaše u točkovima.
21. 21 Pa kad su bića krenula, i točkovi bi krenuli, a kad bi se ona zaustavila, ustavljali se i točkovi; kad se ona s tla dizahu, i točkovi se s njima podizahu, jer duh bića bijaše u točkovima.
22. 22 Nad glavama bića bijaše nešto kao svod nebeski, nalik na sjajan prozirac, uzdignut nad njihovim glavama.
23. 23 A pod svodom raskriljena krila, jedno prema drugome: svakome po dva krila pokrivahu tijelo.
24. 24 Čuh lepet njihovih krila kao huk velikih voda, kao glas Svesilnog, kao silan vihor, kao graju u taboru. Kad bi se bića zaustavila, spustila bi krila.
25. 25 Sa svoda nad njihovim glavama čula se grmljavina.
26. 26 Ispod svoda nad njihovim glavama bijaše nešto kao kamen safir, poput prijestolja: na tom kao prijestolju, gore na njemu, kao neki čovjek.
27. 27 I vidjeh kao sjajnu kovinu, iznutra i uokolo kao oganj; od njegovih bokova naviše i od njegovih bokova naniže nešto poput ognja i blijeska na sve strane.
28. 28 Taj blijesak na sve strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku. To bijaše nešto kao slava Jahvina. Vidjeh, padoh ničice i čuh glas koji mi govoraše.