Druga knjiga o Kraljevima 7

1 Elizej reče tada: »Čuj riječ Jahvinu! Ovako veli Jahve: ‘Sutra će u ovo doba na vratima Samarije biti mjera finoga brašna za šekel, a dvije mjere ječmenog brašna za šekel.’«
2 Dvorjanik, o čiju se ruku kralj oslanjao, odgovori čovjeku Božjemu: »I kad bi Jahve načinio okna na nebu, bi li to moglo biti?« A Elizej odgovori: »Vidjet ćeš svojim očima, ali nećeš jesti.«
3 A pred gradskim vratima bijahu četiri gubavca. Rekoše oni jedan drugome: »Zašto stojimo ovdje i očekujemo smrt?
4 Ako odlučimo ući u grad, glad je u gradu te ćemo ondje umrijeti; ako ostanemo ovdje, opet ćemo umrijeti. Hajde! Pobjegnimo i prijeđimo u aramejski tabor: ako nas ostave na životu, živjet ćemo; ako nas ubiju, pa dobro: umrijet ćemo!«
5 U sumračje, ustavši, krenuše odande u aramejski tabor. Stigoše do ruba tabora, i gle – ondje nikoga!
6 Jer je Jahve učinio te se u taboru aramejskom čula buka kola i konja, buka goleme vojske. I govorili su među sobom: »Eto, kralj Izraela najmio je protiv nas kraljeve hetitske i kraljeve egipatske da krenu protiv nas.«
7 Digli su se i pobjegli u sumraku: ostavili su svoje šatore, konje i magarce, sav tabor kakav bijaše. Pobjegli su da iznesu živu glavu.
8 Kad su gubavci, dakle, došli do ruba tabora, uvukoše se u jedan šator. Pošto su se najeli i napili, uzeše odande srebro, zlato i haljine pa odoše da ih sakriju. Vratiše se onda pa uđoše u drugi šator: uzeše plijen iz njega te odoše i sakriše ga.
9 Rekoše tada jedan drugome: »Ne smijemo tako raditi. Današnji je dan pun dobrih vijesti, a mi šutimo. Ako dočekamo jutro, bit ćemo krivi. Zato pođimo! Javimo dvoru novost.«
10 I vratiše se, pozvaše gradsku stražu i javiše: »Otišli smo u tabor aramejski, a ondje nigdje čovjeka ni ljudskoga glasa; samo konji privezani i magarci, a šatori ostavljeni kakvi jesu.«
11 Stražari viknuše i dojaviše u unutrašnjost dvora.
12 Kralj ustade noću i reče svojim časnicima: »Ja ću vam objasniti što su nam učinili Aramejci. Kako znaju da smo gladni, izišli su iz tabora i sakrili se u polju, misleći: već će oni izići iz grada, a mi ćemo ih žive pohvatati i ući u grad.«
13 A jedan između njegovih časnika odgovori: »Neka se uzme ipak pet od preostalih konja. S njima će biti kao sa svim mnoštvom Izraelovim koje je ovdje preostalo. Pošaljimo ih pa ćemo vidjeti.«
14 I uzeše dva konja kolska i kralj posla ljude za aramejskim taborom govoreći: »Idite, izvidite!«
15 Išli su za njima do Jordana; put bijaše sav prekriven haljinama i stvarima koje su Aramejci pobacali u bijegu. Glasnici se vratiše i obavijestiše kralja.
16 I narod iziđe i uze pljačkati aramejski tabor: i bijaše mjera finoga brašna za šekel, a dvije mjere ječmenoga za jedan šekel, prema riječi Jahvinoj.
17 Kralj je postavio na gradska vrata onoga dvorjanika o čiju se ruku oslanjao; a narod ga izgazi na vratima i on umrije, prema riječi što ju je rekao Božji čovjek kad mu kralj bijaše došao.
18 Dogodilo se kako je čovjek Božji rekao kralju: »Sutra u ovo doba na vratima Samarije bit će dvije mjere ječmenoga brašna za šekel i mjera finoga brašna za šekel.«
19 Dvorjanik je odgovorio Elizeju: »Pa da Jahve načini i okna na nebu, bi li moglo biti što kažeš?« Elizej mu je odgovorio: »Vidjet ćeš svojim očima, ali nećeš jesti.«
20 I doista, tako mu se dogodilo: izgazio ga narod na vratima te on umrije.

Druga knjiga o Kraljevima, 7. poglavlje